Još od doba platonove akademije i briljantnog djela njegovog učenika Aristotela koje je znakovito nazvao "Retorika", vještina suptilnog, kulturnog i nadahnutog govorenja, oduvijek je činila razliku između ruku okaljanih teškim zaprežnim plugom i bijelih toga rimskog senata koji zdušno pozdravlja virtuozne, retoričke izvedbe jednog Cicerona ili Gaja Julija Cezara. Nadahnuti mase, utkati dio sebe u povijest i ostaviti trag nesputan dubinama vremena, komplementarno su praćeni vještinom preciznog upućivanja govorne poruke koja će još dugo lebdjeti negdje na rubovima ljudskog uma, odzvanjajući svojom težinom kroz generacije. Znao je to briljantni Winston Churcill kada je upućivao izazov dotad nesvladivoj nemani nacizma poznatom sintagmom: "Da će se boriti i na kopnu i u zraku i na zemlji sve do konačne pobjede", pulsiralo je to bićem Martina Luthera Kinga kada je poručivao svoj san rasnoj segregaciji za koju se mislilo da je neuništiva, sijevalo je to nešto iz očiju Perikla dok je pozivao dekadentne građane Atene na ustajanje i prihvaćanje borbe s vječnim suparnikom Spartom. Je li se išta promijenilo u ovim vremenima virtualne komunikacije? Naravno, komunikacija je brža, poruka brzinom fotona putuje optičkim kabelima i dopire do nezamislivog broja ljudi u iznimno kratkom vremenu. No, ima li ona težinu, ima li ona energiju koja znači razliku između života i smrti, može li ona biti inspiracija milijunima koji će ju frenetično ponavljati jer je dotakla nešto u njima, rezonirala s otkucajima srca dok je sjekla eter svojom oštroumnošću i energijom. Naravno da ne, jer je poruka upućena pisanim putem osiromašena za samog čovjeka, pretvorena u robotsko priopćavanje hladnih činjenica s dodatkom smajlija na kraju koji nikada neće moći zamijeniti prirodnu širinu iskrenog, ljudskog osmijeha. Prenošenje informacije govornim putem i danas sobom nosi nešto što hladna IT tehnologija neće moći nikada replicirati. Emocije. Jačina i boja glasa, kao i svi drugi sugovorni znaci (stanka da bi se naglasilo nešto značajno), neverbalna komunikacija i mimika tijela koje je cijelo govorni mehanizam i uvjerenje govornika, nikada neće moći biti zamijenjeni znakovima koji su suplement za osjećaje. A mi ljudi smo, prije svega, osjećajna bića još uvijek nošena idealima koje može potaknuti jedino dobro izveden govor pun osobnog uvjerenja i neizrecive snage ljudske riječi. Na poslovnom sastanku, poslovnom nastupu, u konferencijskim dvoranama, književnim večerima, političkim skupovima, između polica supermarketa, pravilno uobličena ljudska riječ izvedena na nadahnut i uvjerljiv način, pronaći će put do unutarnjeg uha slušatelja i biti nezamjenljivi ključ svakog uspjeha. Njen glavni neprijatelj je strah od javnog nastupa koji nikada neće biti riješen beskrajnim buljenjem u usamljeni preglednik računala, notebook-a ili minijaturni komunikator Iphone-a. Samo izravnim kontaktom, sudjelovanjem u situacijama govorništva, vježbama za uklanjanje straha i spoznajom o kompletnosti prijenosa poruke koju čini cijelo ljudsko tijelo, izdvojit ćemo se iz mase i sivila nečujnih i uputiti svoju poruku analima povijesti. Govorim, znači postojim...
Aitor: Darko Balaš
Aitor: Darko Balaš
Nema komentara:
Objavi komentar