Duhovni Menadžment

Duhovni Menadžment

srijeda, 29. siječnja 2014.

Male tajne velikih majstora 2 Govorni bonton


Koji je onaj presudni trenutak u kojem govorimo najviše o sebi, u kojem stvaramo razliku između ugodne, profesionalne osobe i čovjeka kojem su nadjenuli nadimak "udav presretač"? Ne, nije to trenutak kada poput eksplozivnog trkača na 100 metara očekujemo onaj presudni hitac starter pištolja da bi čim prije krenuli u akciju. Strpljenje, pažljivo slušanje sugovornika i pozitivna reakcija neverbalnom komunikacijom, vjerovali ili ne, osnovni su temelj govornog bontona. Svaka govorna situacija kreće upravo slušanjem što uopće nije niti malo laka vještina. Da je znao slušati svoje izvidnike, bez prepotentnosti i nemjerljivog ega, popularni general George Armstrong Custer ne bi nikada odveo sve pripadnike 7. konjičkog puka u besmislenu smrt pred deset puta većim brojem indijanaca plemena Dakota u legendarnoj bitci kod Little Big Horna. Isključiti ego, biti empatičan, pokušati razumjeti osjećaje sugovornika i pokazati mu to laganim, ne napadnim, potvrdnim klimanjem glavom, uz položaj tijela blago pomaknut prema sugovorniku, osnovni je postulat govorne komunikacije koja odgovara bontonu. Naravno, pokušaj da se sugovorniku unese u lice u pretjeranom povlađivanju i neprirodnom interesiranju, upravo je suprotan pristojnosti, isto kao i neprestano potvrđivanje glavom u kojem se glumi slušanje. Prirodnost i besplatni ključ koji otvara sva vrata, naravno ne namješteni osmijeh, odlična su dobitna kombinacija koja će uvijek pratiti onoga tko će u komunikacijskom procesu ostaviti snažan i neponovljiv dojam. Nevjerojatni Nelson Mendela svoj zaštitni znak, osmijeh, nije napuštao niti za vrijeme dvadeset sedmogodišnje zatvorske kazne na koju ga je osudila nezajažljiva zvijer apartheida. Njegov blag i tolerantan stav, pozorno slušanje i neizostavni osmijeh, pamtit će generacije javnih službenika, državnih dužnosnika i svih drugih. Apartheid je mrtav, a Nelson će živjeti vječno. Taj prvi dojam, ta vještina pozornog slušanja i nenapadni stav, umirujuće će djelovati bez obzira na emocionalno stanje drugih sudionika u procesu komunikacije. I gotovo uvijek, oni će poželjeti ponoviti govornu situaciju u kojoj sudjelujete jer će te uvijek davati dojam sigurne, prirodne i pristojne osobe. Drugi postulat govornog bontona svakako je sam govor, njegovo uobličavanje i izražavanje. U poslovnom svijetu on nikako ne smije biti pretih, poput znamenite i nadasve simpatične crnkinje iz Policijske akademije, već dovoljno jasan, zvučan i gramatički točan, bez poštapalica tipa: hm, jel, ovako, onako, ili nekih drugih izraza i lokalizama. Dobar i precizan govor stječe se vježbanjem, proučavanjem samoga sebe kroz audio ili video snimak i otklanjanjem sitnih greškica koje svi imamo. Naravno, ono što je neizostavno, ono što će nas učiniti drukčijim od drugih je precizan, točan, usmjeren i zanimljiv govor u koji je uključen naš osobni karakter. Nitko ne voli slušati robota koji je napamet naučio deset osnovnih fraza i ponavlja ih poput R2D2 iz "Ratova zvijezda". Energija, entuzijazam i osobni pečat zauvijek će vaš govor učiniti čujnim, pristojnim i pamtljivim u kakofoniji monotonih izlaganja bez emocija. Melodičnost, izmjena tonaliteta i pjevljivost glasa stječu se svakako konstantnim pjevanjem, pa svatko onaj tko želi biti i zapamćen i dobar govornik, treba uvijek pjevušiti neku samo njemu dragu melodiju. Naravno, ne na ulici, nego uvijek u situaciji samoće. Tada, nestati će usamljenosti, a rodit će se govornik.

Autor: Darko Balaš

ponedjeljak, 20. siječnja 2014.

Govorim, znači postojim...



Još od doba platonove akademije i briljantnog djela njegovog učenika Aristotela koje je znakovito nazvao "Retorika", vještina suptilnog, kulturnog i nadahnutog govorenja, oduvijek je činila razliku između ruku okaljanih teškim zaprežnim plugom i bijelih toga rimskog senata koji zdušno pozdravlja virtuozne, retoričke izvedbe jednog Cicerona ili Gaja Julija Cezara. Nadahnuti mase, utkati dio sebe u povijest i ostaviti trag nesputan dubinama vremena, komplementarno su praćeni vještinom preciznog upućivanja govorne poruke koja će još dugo lebdjeti negdje na rubovima ljudskog uma, odzvanjajući svojom težinom kroz generacije. Znao je to briljantni Winston Churcill kada je upućivao izazov dotad nesvladivoj nemani nacizma poznatom sintagmom: "Da će se boriti i na kopnu i u zraku i na zemlji sve do konačne pobjede", pulsiralo je to bićem Martina Luthera Kinga kada je poručivao svoj san rasnoj segregaciji za koju se mislilo da je neuništiva, sijevalo je to nešto iz očiju Perikla dok je pozivao dekadentne građane Atene na ustajanje i prihvaćanje borbe s vječnim suparnikom Spartom. Je li se išta promijenilo u ovim vremenima virtualne komunikacije? Naravno, komunikacija je brža, poruka brzinom fotona putuje optičkim kabelima i dopire do nezamislivog broja ljudi u iznimno kratkom vremenu. No, ima li ona težinu, ima li ona energiju koja znači razliku između života i smrti, može li ona biti inspiracija milijunima koji će ju frenetično ponavljati jer je dotakla nešto u njima, rezonirala s otkucajima srca dok je sjekla eter svojom oštroumnošću i energijom. Naravno da ne, jer je poruka upućena pisanim putem osiromašena za samog čovjeka, pretvorena u robotsko priopćavanje hladnih činjenica s dodatkom smajlija na kraju koji nikada neće moći zamijeniti prirodnu širinu iskrenog, ljudskog osmijeha. Prenošenje informacije govornim putem i danas sobom nosi nešto što hladna IT tehnologija neće moći nikada replicirati. Emocije. Jačina i boja glasa, kao i svi drugi sugovorni znaci (stanka da bi se naglasilo nešto značajno), neverbalna komunikacija i mimika tijela koje je cijelo govorni mehanizam i uvjerenje govornika, nikada neće moći biti zamijenjeni znakovima koji su suplement za osjećaje. A mi ljudi smo, prije svega, osjećajna bića još uvijek nošena idealima koje može potaknuti jedino dobro izveden govor pun osobnog uvjerenja i neizrecive snage ljudske riječi. Na poslovnom sastanku, poslovnom nastupu, u konferencijskim dvoranama, književnim večerima, političkim skupovima, između polica supermarketa, pravilno uobličena ljudska riječ izvedena na nadahnut i uvjerljiv način, pronaći će put do unutarnjeg uha slušatelja i biti nezamjenljivi ključ svakog uspjeha. Njen glavni neprijatelj je strah od javnog nastupa koji nikada neće biti riješen beskrajnim buljenjem u usamljeni preglednik računala, notebook-a ili minijaturni komunikator Iphone-a. Samo izravnim kontaktom, sudjelovanjem u situacijama govorništva, vježbama za uklanjanje straha i spoznajom o kompletnosti prijenosa poruke koju čini cijelo ljudsko tijelo, izdvojit ćemo se iz mase i sivila nečujnih i uputiti svoju poruku analima povijesti. Govorim, znači postojim...

Aitor: Darko Balaš

ponedjeljak, 21. listopada 2013.

Eliksir mladosti

 
Smrt nastaje u trenutku kada prestanemo učiti. Dobro, možda ne ona fizička, ali svakako se svrsishodnost našeg bića svede isključivo na prosječno preživaljavnje u neumitnom čekanju kraja. Ili u trenutku kada spoznamo sebe, shvatimo da je sve znanje u nama i dostignemo nirvanu i spajanje sa izvorom. No, i to treba naučiti, treba se sjetiti kako postići odricanje od svih želja, jer jedino ono daje potpunu slobodu i otvara put k svjetlosti. U svakom drugom slučaju ostaje nam naš uobičajeni život. Nemojmo dozvoliti da nam putovanja ovim neponovljivim planetom budu klasična ravna crta rađanja, školovanja, rada, osnivanja obitelji i tupa usamljenost i osjećaj osobnog promašaja kada djeca kao samostalna bića neumitno nestanu putem svoje vlastite potrage za srećom, a mi se počnemo pitati gdje nam je prošao život. I tada, nakon sveg tog izgubljenog vremena, ravna crta života pretvara se u ravnu crtu na ekg aparatu. Želite eliksir mladosti? Ja ću vam ga dati, on je prilično jeftin i dostupan svakom od nas. Nije to niti kefir sa kozačkih planina, nije to niti tibetanski napitak vječnosti, niti egipatska knjiga života, a svakako ne tajni spis u skrivenoj knjižnici vatikanskih podruma. Eliksir mladosti je učenje, usavršavanje postojećih vještina, usvajanje novih, stalna intelektualna potraga za bermudskim trokutima tajni i oduševljene kolumbijskih otkrića nekih novih kontinenata znanja. Postoji samo jedan način da zauvijek ostanete mladi, to je vječna avantura novog istraživanja svih onih svjetova koji se kriju u nama i koji nas okružuju svojom još neotkrivenom tajanstvenošću. I nemojte nikada stati, uvijek postoji neki novi vrh za osvojiti i neka, samo vaša zvijezda koja s ushićenjem čeka da je otkrijete. O da, čekat će vas ona u čudotvornoj fontani ispunjenja želja. Krenite k njoj i mladost istraživačke znatiželje neće vas nikada napustiti. A jedini put je; učenje. Učenje nas dovodi do našeg prijatelja koji jedini osvjetljava put u borbi s predrasudama koje se uvijek vežu za ono što je nepoznato čovjeku, za ono što ne može pojmiti i što od prapovijesti izaziva ledene trnce niz kičmu u susretu s neobjašnjivim i što generira strah. Koji je naš jedini prijatelj u borbi sa strahom koji većinom dolazi od nepotrebne averzije prema nepoznatom? To je jedino znanje, njegovo istraživanje i usvajanje u rasvjetljavanju tajni koje krije ovaj čudesni svijet oko nas. U svakom području i na svakom polju, znanje je ključ koji otvara vrata spozaje. U svakom trenutku kad Vas uhvati dosada shvatite da je preostalo milijun još neistraženih misterija i puteva kojima treba poći da bi dobili odgovore na pitanja koja si svakodnevno postavljamo. Tu je svjetska baza podataka internet, tu su knjige s tisućama tematika i tu su ljudi koje treba upoznati, ugraditi u sebe i spoznati koliko je fantastična činjenica da imamo toliko toga za naučiti i istražiti. Jedina prepreka ovom preporodu je zatvoreni um koji je najopasniji u vlastitoj evoluciji. Onaj koji govori: "Znam kako ovaj svijet funkcionira i dosta mi je!" Priznajmo sebi: "Ne znam ništa", kako je to davno rekao Sokrat, jer to je jedini put k moći. Ovo je psihologija djeteta koje je uvijek otvoreno za nove doživljaje i samim tim zadržat ćemo to djete u sebi. I ostati vječno mladi.
 Autor: Darko Balaš

ponedjeljak, 25. srpnja 2011.

Male tajne velikih majstora

Jeste li čuli za čovjeka po imenu Adolph Freiherr von Knigge? Njemački je to gospodin iz 18. stoljeća čija baština odjekuje kroz stoljeća burne povijesti svakog uglađenog kontakta, formalnih sastanka prvo u polutamnim prostorijama balskih dvorana osvjetljenih plinskim svjetlima i sramežljivim osmjesima savršeno odjevenih dama strogo kontroliranih i provođenih manira, potom u tek uspostavljenim veleposlanstvima probuđenih i stvorenih nacinalnih država 19. stoljeća koje su prekrile teritorij cijele Europe i definirale odnose lijepog ponašanja kroz sve protokolarne kontakte u trgovačkim društvima koja su potaknuta razvojem industrijske revolucije i modernog prijevoza željeznicom stvarale obrise poleta društvenog uređenja koje nazivamo kapitalizam. Prvo na "Starom kontinentu", a nakon drugog, svjetskog rata i na području čitave nam plavetne kugle koju nazivamo "Zemlja", knjiga koju je napisao ovaj čovjek zauvijek je utkala neka nepromjenjljiva i neka promjenjljiva pravila interpersonalnih odnosa koja razlikuju profesionalca od osobe čije ponašanje najblaže rečeno možemo nazvati "neprikladnim". Knjiga se zvala "O ophođenju s ljudima" i već te 1788. godine kada je tako sudbonosno napisana, postala je pravi bestseler i do naših dana, naravno uz prilagodbe i promjene, definira pravila lijepog ponašanja u svakoj prigodi u privatnom, a pogotovu u poslovnom životu. Znate li o čemu je riječ? Naravno, ne treba dugo pogađati, čovjek je stvorio čvrste temelje jednog fenomena i vodiča kroz zavojite glavolomke odabira prave reakcije, pokreta, riječi i odijevanja u svim formalnim i neformalnim interakcijama ljudi, a koji nazivamo francuskom rječju "Bonton". "Dobar ton" neizostavni je ključ koji otvara ponekad čvrsto zatvorena vrata stjecanja dobrog, profesionalnog image-a koji nas razlikuje od gomile i sivila masa onih čiji maniri i ponašanje pripadaju u dubine vremena i tamne pećine neandertalaca gdje odjekuju grleni glasovi nadjačavanja nad siromašnim plijenom nedostatnim da zadovolji uvijek nezasitne potrebe konstantno praznog želuca. Sasvim je lako biti dio te mase, za to nije potreban nikakav napor niti učenje, no biti gospodin (ili gospođa, gospođica po najsvježijem Bontonu pripada ropotarnici povijesti)  biti drukčiji i kulturan onaj je tajni sastojak koje vaše "jelo" profesionalnih i privatnih odnosa čini primamljivim i prijemčivim svakom, pa i najistančanijem okusu. Lijepo i pravilno ponašanje mora krasiti svakog čovjeka koji nastoji postići nadprosječne uspjehe u bilo kojoj djelatnosti poslovnog svijeta. Ogromno je to bogatstvo unutarnjeg odnosa prema samome sebi i projiciranje tog odnosa u svakom kontaktu bio on poslovan ili ne. Naučiti osnove Bontona trebala bi biti prva lekcija svakog formalnog obrazovanja koje otvara put mladim ljudima i onima koji se tako osjećaju u komplicirane zakutke međuljudskih odnosa jer svaki posao počinje i završava komunikacijom ljudi, čak i u današnja, visoko-tehnološka vremena interneta, e-maila i facebook-a. Poznavanje pravila lijepog ponašanja neće samo podići ugled čovjeka koji ih koristi u očima drugih geometrijskom progresijom, već će biti i dodatni element poboljšanju tako krhkih i presudnih osobina za uspjeh svakog pojedinca, a koje nazivamo sigurnost i samopouzdanje. Oboružan znanjem "malih tajni velikih majstora" menadžer je na pravom putu da kolegama, a pogotovu klijentima pruži sigurno utočište kvalitetnih odnosa i oslonac za dugotrajnu suradnju. Pravilno se postaviti, zadržati mirnoću i samopouzdanje, lijepo se ponašati i prezentirati svu raskoš vlastitog intelekta i profesionalnosti od presudnog je značenja za zasljepljujući sjaj vlastite individue u oceanu prosječnosti koja nas zapljuskuje smećem zaborava s ekrana tv prijemnika, internet portala i tabloida sumnjive kvalitete. Oduvijek je kvaliteta lijepog ponašanja označavala marginu između nesnošljivih pogleda ispunjenih gnušanjem i toplih pozdrava i ponovnih poziva na novi poslovni sastanak, prijem ili neizostavni, društveni događaj. Postanite prepoznatljivi biser elegancije i profesionalnosti koji će svojim sjajem izazivati divljenje u svakom međuljudskom kontaktu. Biblija zbori: "Na početku bjaše riječ". Neka ona bude simfonija sigurnosti i tečnosti i neka zajedno sa ponašanjem bude vaš čvrsti oslonac u stvaranju poslovnog i privatnog života koji zaslužujete.

Autor: Darko Balaš

ponedjeljak, 13. lipnja 2011.

U zoni

Otkuda dolaze znanje i uspjeh? Pitanje je to koje danas muči svakog čovjeka bez obzira na posao kojim se trenutno bavi. Živimo u čudesnom svijetu koji svakim danom nudi sve više informacija, recepata u tisuću i jednoj lekciji kako zasjesti na vrh piramide i kontrole nad nevjerojatnim kaosom koji nazivamo svakodnevica. Seminari, knjige, ustanove formalnog obrazovanja, razni gurui i svemogući medij komunikacije internet, govore nam da slijedimo neki od milijun savjeta koji će disciplinarnom primjenom sigurno poboljšati nezadovoljavajuće performanse zbog kojih smo i krenuli na put usvajanja znanja. Ima li u tome imalo istine? Daleko smo dogurali od vremena kada su knjige bile rezervirane samo za šačicu odabranih koji su tu beneficiju dobijali "sretnim" rođenjem u plemićkoj obitelji ili mukotrpnim odricanjem i tisućama sati provedenim u sporim potezima pera koja kaligrafskom ljepotom ispunjavaju neko od zabranjenih dijela čiji se tajnoviti sadržaj čuvaju daleko od očiju običnih smrtnika. Još tamo u petnaestom stoljeću, nakon znamenitog  izdavanja prve biblije 1455. godine, izumitelj tiskarskog stroja, njemački obrtnik i poduzetnik Johannes Gutenberg izjavio je: "Iz toga će isteći izvor istine!". Naravno, mislio je na široku dostupnost tiskanih djela koja će svakom čovjeku omogućiti da podigne pogled iz nesigurnih zabluda neznanja i učini planet sigurnijim mjestom uz više spoznaje, znanja i na kraju mudrosti. Danas, kada je ta istina zatvorila puni krug i nalazi se svuda oko nas dostupna na milijunima stranica elektronskih medija, tisućama edukacijskih emisija na tv ekranima i svim već pobrojanim medijima, pomalo se doima kao da smo ponovno na početku. Naime, teško je iz Eldorada informacija kojima smo bombardirani u svakom trenutku izdvojiti one koje su temeljne u našem nastojanju da usvojimo znanje presudno za postizanje kako osobnog, tako i organizacijskog uspjeha. Kako količina informacije eksponencijalno raste svake sljedeće sekunde, tako se tajnoviti put uspjeha gubi negdje daleko u daljini, skriven u nemogućnosti pravog odabira između tisuća dostupnih alternativa. Ako um promatramo kao neodvojivi dio ljudskog bića koji zanemarivanjem neumitno atrofira i postaje neuporabljiv, kostantna konzumacija novih i novih znanja nameće se kao nezamjenjljiv antibiotik ovom nepoželjnom stanju. I naravno da je konstatno učenje i čovjekov i organizacjin jedini put u održavanju izvora mladosti i promjene koji su jedina obrana od neumitnog propadanja i smrti zadržavanja statusa quo i dizanja ruku u nemoći kada se svaka nova lekcija i vještina čine nepremostivim izazovom. No, je li tu prava istina o uspjehu? Da li gigabajti podataka osiguravaju siguran potpis na poslovnom ugovoru i egzistenciju ispunjenu osobnim zadovoljstvom i onim znanstveno nedefiniranim, tako poželjnim stanjem koje nazivamo sreća i koje se doima da je tu, nadohvat ruke, ali uvijek iza još jednog položenog ispita, još jedne pročitane knjige i još jednog sigurnog, dogovrenog posla? Odgovor je: naravno da, ali samo djelomično. Pravi odgovor nalazi se "U zoni!" Zona je stanje koje dolazi iznutra, zona je osjećaj u kojem se život čini kao najzavodljivija ljubavnica u čijem zagrljaju nestaje glavobolja svakodnevnih problema i nijedan vrh nije previsok. Nema čovjeka koji nije bio njen gost, ponekad samo na tren, kada se činilo da imamo odgovor na svako pitanje i ideju za svako rješenje. Um nam je bio ispunjen nekom nevjerojatnom mudrošću za koju nismo niti znali da postoji, a svakodnevnica rada i otklanjanja problema više nije bila sivilo sukoba i neprestanih, dosadnih ponavljanja. Zona je odgovor na sve velike uspjehe u životu, sportske rezultate koji nadmašuju ljudske fizičke mogućnosti, stvaranje veza i mreža poznanstava za koje smo mislili da ih nikada nećemo ostvariti, polaganja desetina ispita u nevjerojatno kratkom roku koji svi smatraju nemogućim i ostvarivanja nivoa prodaje koji se čine svemirski udaljenim od prosječnih. Zona je stanje životnog pobjednika! Nju ne kreira internet niti ubrzani tečaj knjigovodstva. Ona se nalazi u svakom od nas. Može ju kreirati jedino prihvaćanje sebe kao snažnog bića mudrosti i ljepote koje nije pognuto pred teretom predrasuda i neprestanog straha. I ona se širi kada druge vidimo takvima, pogotovu ljude kojima pokušavamo prenijeti viziju poslovanja i zajedničke suradnje. Nije to samopouzdanje niti odglumljena igra autoriteta, to je stanje čistog znanja da imamo nevjerojatne potencijale koji čekaju samo naš poziv i otvaranje prema sebi s ljubavlju i poštovanjem. Znajmo tko smo i to znanje prenesimo na naše suradnike, jedini je to put koji vodi sreći i uspjehu. I zona nije stanje uma već osjećaj, senzacija koja prožima cijelo naše biće elektricitetom iščekivanja, energijom koju ne mogu uništiti svakodnevni rituali besmislenih ponavljanja repetitivnih zadataka. Zonu nećemo morati objašnjavati našim suradnicima i ljudima za koje smo odgovorni, ona sama usmjerava njihova srca u našem zajedničkom naporu da stvorimo bolje sutra. Ona neće pokleknuti pred sivilom svakodnevnice i razbiti se o zidove malograđanštine, sebičnosti i neznanja. Ona otvara vrata mogućnosti i ostvarenje želja koje smo potiho i s nevjericom prizivali u svojim najiracionalnijim i dječje-maštovitim snovima.

Autor: Darko Balaš

subota, 14. svibnja 2011.

Per aspera ad astra

27.2.1967. bio je značajan datum u ljudskom nastojanju širenja granica svoje spoznaje na skoro neposredno okruženje u tamnim prostranstvima svemira. Bile su to godine dotad neuporedivog, beskompromisnog natjecanja u utrci istraživanja okolnog nam bezzračnog prostora između američke administracije i tadašnjeg drugog diva na svjetskoj, političkoj pozornici, sada nepostojećeg i dezintegriranog kolosa komunističke orijentacije; bivšeg Sovjetskog Saveza. Konkurencija i prestiž tjerali su oba sustava na naprezanje do samih materijalnih i psiholoških limita sve u želji osiguranja mjesta u analima planetarne povijesti. Naravno, ovo natjecanje imalo je i svoje žrtve. Bila je to tročlana posada Apollo-a 1 koja je u strašnom požaru kabine žrtvovala najvrijedniji dar svemira; vlastiti život. Ovo nije zaustavilo ljudsko nastojanje u istraživanju, analizi i otkrivanju dotad neobjašnjivih tajni prirode koja pred najznačajniju ljudsku karakteristiku, a ona je svakako istraživačka znatiželja, postavlja iznova i iznova, nove i nove izazove. Dotaknuti zvijezde, prići bliže, otkriti neznano, konstantni je put promjene kojim kročimo kao svaka neovisna individua i kao svaka stvorena organizacija koja bi trebala pomagati pojedincu da bude više od svojih ograničavajućih mogućnosti. Taj put je težak i posut neizbrojivim zaprekama. Kako piše na memorijalnoj ploči u sjećanje na tročlanu posadu Apollo-a 1 i kako govori mudra latinska izreka rimskog državnika, filozofa i pisca Seneke: "PER ASPERA AD ASTRA" ili prevedeno i prilagođeno na naš jezik: "Preko trnja do zvijezda", upornost na kraju mora rezultirati smanjenjem broja tih zapreka. U svijetu u kojem živimo, a kojeg definiraju trendovi globalizacije, sveopće nesigurnosti i zbunjenosti, izazovi pred kojima stojimo u našim organizacijama problemi su stvaranja radnih sredina s mogućnošću odgovora na nepoznanice koje okolina gotovo u dnevnom ritmu postavlja na apsolutno, svakom koraku. Kaotične izmjene ponude i potražnje, stres i konstantni pritisak užurbanosti prilagodbe novim, svakodnevnim trendovima na tržištu zahtijevaju nevjerojatnu koordinaciju svakog člana organizacije i postavljaju multiplicirani osjećaj odgovornosti na ljude zadužene za njihovo vođenje. Konflikti i nezadovoljstvo redovita su pojava, a obje te značajke znatno utječu na našu sposobnost normalnog funkcioniranja kako u radnim, tako i u privatnim segmentima života. Ponekad se gotovo čini da se sve oko nas neumitno raspada pod naletom nesigurnosti bilo kakvog objektivnog planiranja i bilo kakve svrsishodne reakcije. Budućnost nikada nije bila ovakvog intenziteta nepredvidljivosti. Kao i uvijek, povijest kao učiteljica života nudi nam zadovoljavajuće odgovore. Sjetimo se svih žrtava napretka, svih utrošenih sati, energije i entuzijazma u otkrivanju i djelića odgovora koji će objasniti naše mjesto pod zvijezdama. Strah od nepoznatog sasvim je normalna pojava, no možemo ga svladati i ići dalje bez obzira na težinu zapreka koje nam se čine nepremostivim. To moramo učiniti zajedno, sada kao nikada prije, surađujući, dijeljeći spoznaje i uvažavajući jedni druge bez obzira na položaj na hijerarhijskoj ljestvici kako društva tako i poslovnih organizacija. Naša potraga mora se okrenuti ovaj put prema unutra, otkriti ljudsku toplinu i podršku koja je oduvijek u nama i koja čeka negdje u našim srcima, zaboravljena i sama. Otklonimo beznađe i letargiju, uvažavajmo jedni druge i dijelimo s oduševljenjem ideje svakog pojedinca. Energija za pobjede, entuzijazam i zanos nisu nestali, njih ništa ne može uništiti. Uvažavajući i poštujući druge još ćemo više pridonijeti razvoju razumijevanja i tolerancije koji jedini rađaju podršku tako potrebnu u egzistenciji konstantne napetosti. Ovaj izazov nije nimalo lak, najveća njegova komponenta je svladavanje tvrđave straha koju nazivamo ego i koji u svojoj beznadnoj nesigurnosti posvuda stvara vanjske i unutarnje neprijatelje. Hoćemo li odustati, pokleknuti na putu evolucije i međusobno podići zidove neznanja ovisi isključivo o nama i o našoj spremnosti da se otvorimo prema drugima. Svaki put posut je trnjem no, ako podignemo glave pognute teretom sumnje, otuđenosti i bijesa, daleko tamo u visini ugledat ćemo neugasivi sjaj zvijezda.

Autor: Darko Balaš 

ponedjeljak, 18. travnja 2011.

Zona sumraka

Nebo je bilo osuto tisućama gusto rasutih zvijezda, a mjesec se činio nestvarno ogromnim dok je svojom beskrajnom puninom zauzimao čitavi sjeverni dio obzora. I tiha, plitka rijeka što je tiho protjecala uz obalu posutu gustom koprenom mlade trstike, dodatno je osvjetljavala mirnu, rano-ljetnju noć magičnim, srebrnim odsjajem. Duboka trava prerije već je bila posuta sićušnim kapljicama predjutarnje rose i unosila svježinu u oprezom raširene nosnice male skupine ljudi koja se nečujno šuljala k obali čineći se neprirodnim duhovima iz nekog drugog svijeta zalutalim u nedirnutu ljepotu prirode. Neobična svjetlost noći punog mjeseca otežavala im je zadatak i kretali su se u bezglasnom kontinuitetu strpljivih puzaja sve dok im gole ruke nisu osjetile oštrinu stabljika trstike, a srebrnkasta svjetlost rijeke na tren osvijetlila ozbiljna, bakrena lica. Iznenada, s druge obale, kakofonija cviljenja masovnih, drvenih točkova teških kola i zveckanje metalnih oklopa, nasilno je razbila idilu tišine koju je mala grupa tako duboko štovala u samim tkanjima svojih duša i najavila nadolazeću oluju koja se nadvija nad svim što je preda njom. Stotine Konkvistadora srca ispunjena hladnoćom i gramzljivošću za zlatom dolazili su uz rijeku potpuno nesvjesni male grupe ljudi koja ih proučava. Sobom su nosili oružje i smrt. Mala grupa, sada se činila beskrajno nezaštićenom i beznačajnom.
-Što učiniti Srebrna Lisice?- upitao je mladi, ponosni čovjek, očito vođa skupine, starca pored sebe čije je lice nosilo ozbiljnost desetljeća mudrosti. I on je bio miran i tih, očiju uprtih u pridošlice na drugoj obali.
-Dobio si sva izvješća naših najboljih izviđača, vjeće mudrih izabralo je tebe za našeg poglavicu, a ptice i zvjeri davno su ti donijele vijesti o strancima koji neznaju čitati njihove duhove i ne mare za poruke prirode-tiho je rekao starac okrenuvši se mladiću- sve podatke koje si mogao dobiti već imaš. Naši najbolji ljudi bit će uz tebe što god odlučio, ali sudbina cijelog našeg naroda i teret odgovornosti samo je na tebi. Hladnoću i posljedice odluke vođa nosi sam, sve drugo samo su znakovi na putu, putu kojim moraš krenuti bez obzira kakav bio njegov kraj. To je moć i odgovornost poglavice. Kročiti stazama kojim se nitko ne usuđuje.
-Ja...strah me je-iskreno je priznao mladi čovjek duboko uzdahnuvši. Teret je stisno njegova ponosna ramena. Starac se osmjehnuo, a mjesec se prelijevao u njegovim otvorenim očima.
-To je dobro-odvratio je starac- i vođa je ljudsko biće, no koristeći poruke koje dobija i vjernost ljudi koji ga slijede on pobjeđuje strah i ispunjava pjesme budućih generacija. On svladava samoga sebe i donosi odluku. Niti jedna odluka nije bez rizika, a samo hrabro srce može ga prihvatiti i krenuti dalje.
-Neka te veliki duh čuva Srebrna Lisice-rekao je mladić ponosno, sada odlučan i miran-neka bubnjevi prenesu poruku da napadamo u zoru. Nema čovjeka bez straha, no vođa usprkos njemu ide naprijed.
U istom trenutku kada je starac dao znak rukom, iz daljine se začuo duboki zov bubnjeva.
-Gospodine Katiću, gospodine Katiću- nervozno je ponavljala Sandra, drmajući mladog čovjeka zavaljenog u pokretni stolac iza spartanski urednog radnog stola, očiglednog znaka da je novi menadžer u poduzeću-svi vas već čekaju u konferencijskoj dvorani. I cijeli vaš tim je tamo. Tjednima su naporno radili da prikupe sve podatke o partneru, a izvješća ste mogli već vidjeti u našoj bazi podataka. Tvrtka je uložila milijun kuna u sustav potpore odlučivanju koji ste mogli konzultirati u ovoj polustanoj pauzi. Sudbina cijelog našeg odjela u vašim je rukama, a vi ste zaspali!
Mladi čovjek se osmjehnuo, poravnao rub savršeno skrojenog sakoa i mirno ustao iz stolice. Kakav čudan san! Donio mu je nevjerojatnu mirnoću, nakon što je pozvao polusatnu pauzu tresući se od straha koji je njegov prodajni tim odmah prepoznao. Mogao je vidjeti nemoć i u njihovim očima, izmješan s željom da budu na drugom mjestu. Partneri su bili zabrinuti i tmurni, unaprijed osuđujući ovoga neiskusnog tipa za propast cijeloga projekta.
-Ne brinite Sandra, sve je proučeno i analizirano-rekao je mladić mirno-nema čovjeka bez straha, no vođa usprkos njemu ide dalje.
Sandra je zastala zbunjeno. Što se dogodilo? To više nije onaj izgubljeni čovjek kojem je prognozirala još samo jedan mjesec u tvrtki kada propadne posao s klijentima koji čekaju u konferencijskoj dvorani. Otkuda toliko ponosa i mirnoće u njegovom glasu i kako je moguće da se čovijek promjeni u pola sata? Možda se prevarila. Mladi čovjek ostavio ju je njenim dvojbama dok je sigurnim korakom brzo prevalio put do konferencijske dvorane i uspravno ušao kroz vrata. Dočekale su ga uplašene oči vlastita tima i nadmeni pogledi klijenata.
-Oprostite na čekanju gospodo-rekao je uz osmijeh- nadam se da smo svi skupa mogli razmisliti o sitnicama koje nas razdvajaju od konačnog dogovora. Naša tvrtka i moj tim bit će vam siguran partner koji se ne ustručava krenuti stazama kojima se nitko ne usuđuje. Znanje i odlučnost mojih ljudi, u kombinaciji s vašim resursima i proizvodnjom osiguranje je uspješnosti našeg zajedničkog proizvoda koji ćemo lansirati na tržište. Znam da u usporedbi s konkurencijom izgledamo poput uplašene skupine indijanaca pred moći španjolskoga carstva, no opstanak naša oba poduzeća ovisi o našem dogovoru i našoj hrabrosti. Imajmo srca postati veliki. Napadamo!
I dok su se namrgođena lica njegovog prodajnog tima preobličavala u ikone ozarenosti, gospodin Katić uputio je siguran, upitan pogled k partnerima koji su se iznenada uspravili u dotad dosadnim stolcima i po prvi put doista pomislili da s ovim poletnim timom i njegovim vođom doista mogu uspjeti. Katić je stajao čvrsto i sigurno. Negdje tamo, daleko u daljini, mogao se zakleti da čuje prigušeni tutanj bubnjeva.

Autor: Darko Balaš