Per aspera ad astra

27.2.1967. bio je značajan datum u ljudskom nastojanju širenja granica svoje spoznaje na skoro neposredno okruženje u tamnim prostranstvima svemira. Bile su to godine dotad neuporedivog, beskompromisnog natjecanja u utrci istraživanja okolnog nam bezzračnog prostora između američke administracije i tadašnjeg drugog diva na svjetskoj, političkoj pozornici, sada nepostojećeg i dezintegriranog kolosa komunističke orijentacije; bivšeg Sovjetskog Saveza. Konkurencija i prestiž tjerali su oba sustava na naprezanje do samih materijalnih i psiholoških limita sve u želji osiguranja mjesta u analima planetarne povijesti. Naravno, ovo natjecanje imalo je i svoje žrtve. Bila je to tročlana posada Apollo-a 1 koja je u strašnom požaru kabine žrtvovala najvrijedniji dar svemira; vlastiti život. Ovo nije zaustavilo ljudsko nastojanje u istraživanju, analizi i otkrivanju dotad neobjašnjivih tajni prirode koja pred najznačajniju ljudsku karakteristiku, a ona je svakako istraživačka znatiželja, postavlja iznova i iznova, nove i nove izazove. Dotaknuti zvijezde, prići bliže, otkriti neznano, konstantni je put promjene kojim kročimo kao svaka neovisna individua i kao svaka stvorena organizacija koja bi trebala pomagati pojedincu da bude više od svojih ograničavajućih mogućnosti. Taj put je težak i posut neizbrojivim zaprekama. Kako piše na memorijalnoj ploči u sjećanje na tročlanu posadu Apollo-a 1 i kako govori mudra latinska izreka rimskog državnika, filozofa i pisca Seneke: "PER ASPERA AD ASTRA" ili prevedeno i prilagođeno na naš jezik: "Preko trnja do zvijezda", upornost na kraju mora rezultirati smanjenjem broja tih zapreka. U svijetu u kojem živimo, a kojeg definiraju trendovi globalizacije, sveopće nesigurnosti i zbunjenosti, izazovi pred kojima stojimo u našim organizacijama problemi su stvaranja radnih sredina s mogućnošću odgovora na nepoznanice koje okolina gotovo u dnevnom ritmu postavlja na apsolutno, svakom koraku. Kaotične izmjene ponude i potražnje, stres i konstantni pritisak užurbanosti prilagodbe novim, svakodnevnim trendovima na tržištu zahtijevaju nevjerojatnu koordinaciju svakog člana organizacije i postavljaju multiplicirani osjećaj odgovornosti na ljude zadužene za njihovo vođenje. Konflikti i nezadovoljstvo redovita su pojava, a obje te značajke znatno utječu na našu sposobnost normalnog funkcioniranja kako u radnim, tako i u privatnim segmentima života. Ponekad se gotovo čini da se sve oko nas neumitno raspada pod naletom nesigurnosti bilo kakvog objektivnog planiranja i bilo kakve svrsishodne reakcije. Budućnost nikada nije bila ovakvog intenziteta nepredvidljivosti. Kao i uvijek, povijest kao učiteljica života nudi nam zadovoljavajuće odgovore. Sjetimo se svih žrtava napretka, svih utrošenih sati, energije i entuzijazma u otkrivanju i djelića odgovora koji će objasniti naše mjesto pod zvijezdama. Strah od nepoznatog sasvim je normalna pojava, no možemo ga svladati i ići dalje bez obzira na težinu zapreka koje nam se čine nepremostivim. To moramo učiniti zajedno, sada kao nikada prije, surađujući, dijeljeći spoznaje i uvažavajući jedni druge bez obzira na položaj na hijerarhijskoj ljestvici kako društva tako i poslovnih organizacija. Naša potraga mora se okrenuti ovaj put prema unutra, otkriti ljudsku toplinu i podršku koja je oduvijek u nama i koja čeka negdje u našim srcima, zaboravljena i sama. Otklonimo beznađe i letargiju, uvažavajmo jedni druge i dijelimo s oduševljenjem ideje svakog pojedinca. Energija za pobjede, entuzijazam i zanos nisu nestali, njih ništa ne može uništiti. Uvažavajući i poštujući druge još ćemo više pridonijeti razvoju razumijevanja i tolerancije koji jedini rađaju podršku tako potrebnu u egzistenciji konstantne napetosti. Ovaj izazov nije nimalo lak, najveća njegova komponenta je svladavanje tvrđave straha koju nazivamo ego i koji u svojoj beznadnoj nesigurnosti posvuda stvara vanjske i unutarnje neprijatelje. Hoćemo li odustati, pokleknuti na putu evolucije i međusobno podići zidove neznanja ovisi isključivo o nama i o našoj spremnosti da se otvorimo prema drugima. Svaki put posut je trnjem no, ako podignemo glave pognute teretom sumnje, otuđenosti i bijesa, daleko tamo u visini ugledat ćemo neugasivi sjaj zvijezda.

Autor: Darko Balaš