Male tajne velikih majstora 2 Govorni bonton

Koji je onaj presudni trenutak u kojem govorimo najviše o sebi, u kojem stvaramo razliku između ugodne, profesionalne osobe i čovjeka kojem su nadjenuli nadimak "udav presretač"? Ne, nije to trenutak kada poput eksplozivnog trkača na 100 metara očekujemo onaj presudni hitac starter pištolja da bi čim prije krenuli u akciju. Strpljenje, pažljivo slušanje sugovornika i pozitivna reakcija neverbalnom komunikacijom, vjerovali ili ne, osnovni su temelj govornog bontona. Svaka govorna situacija kreće upravo slušanjem što uopće nije niti malo laka vještina. Da je znao slušati svoje izvidnike, bez prepotentnosti i nemjerljivog ega, popularni general George Armstrong Custer ne bi nikada odveo sve pripadnike 7. konjičkog puka u besmislenu smrt pred deset puta većim brojem indijanaca plemena Dakota u legendarnoj bitci kod Little Big Horna. Isključiti ego, biti empatičan, pokušati razumjeti osjećaje sugovornika i pokazati mu to laganim, ne napadnim, potvrdnim klimanjem glavom, uz položaj tijela blago pomaknut prema sugovorniku, osnovni je postulat govorne komunikacije koja odgovara bontonu. Naravno, pokušaj da se sugovorniku unese u lice u pretjeranom povlađivanju i neprirodnom interesiranju, upravo je suprotan pristojnosti, isto kao i neprestano potvrđivanje glavom u kojem se glumi slušanje. Prirodnost i besplatni ključ koji otvara sva vrata, naravno ne namješteni osmijeh, odlična su dobitna kombinacija koja će uvijek pratiti onoga tko će u komunikacijskom procesu ostaviti snažan i neponovljiv dojam. Nevjerojatni Nelson Mendela svoj zaštitni znak, osmijeh, nije napuštao niti za vrijeme dvadeset sedmogodišnje zatvorske kazne na koju ga je osudila nezajažljiva zvijer apartheida. Njegov blag i tolerantan stav, pozorno slušanje i neizostavni osmijeh, pamtit će generacije javnih službenika, državnih dužnosnika i svih drugih. Apartheid je mrtav, a Nelson će živjeti vječno. Taj prvi dojam, ta vještina pozornog slušanja i nenapadni stav, umirujuće će djelovati bez obzira na emocionalno stanje drugih sudionika u procesu komunikacije. I gotovo uvijek, oni će poželjeti ponoviti govornu situaciju u kojoj sudjelujete jer će te uvijek davati dojam sigurne, prirodne i pristojne osobe. Drugi postulat govornog bontona svakako je sam govor, njegovo uobličavanje i izražavanje. U poslovnom svijetu on nikako ne smije biti pretih, poput znamenite i nadasve simpatične crnkinje iz Policijske akademije, već dovoljno jasan, zvučan i gramatički točan, bez poštapalica tipa: hm, jel, ovako, onako, ili nekih drugih izraza i lokalizama. Dobar i precizan govor stječe se vježbanjem, proučavanjem samoga sebe kroz audio ili video snimak i otklanjanjem sitnih greškica koje svi imamo. Naravno, ono što je neizostavno, ono što će nas učiniti drukčijim od drugih je precizan, točan, usmjeren i zanimljiv govor u koji je uključen naš osobni karakter. Nitko ne voli slušati robota koji je napamet naučio deset osnovnih fraza i ponavlja ih poput R2D2 iz "Ratova zvijezda". Energija, entuzijazam i osobni pečat zauvijek će vaš govor učiniti čujnim, pristojnim i pamtljivim u kakofoniji monotonih izlaganja bez emocija. Melodičnost, izmjena tonaliteta i pjevljivost glasa stječu se svakako konstantnim pjevanjem, pa svatko onaj tko želi biti i zapamćen i dobar govornik, treba uvijek pjevušiti neku samo njemu dragu melodiju. Naravno, ne na ulici, nego uvijek u situaciji samoće. Tada, nestati će usamljenosti, a rodit će se govornik.

Autor: Darko Balaš

Govorim, znači postojim...

Još od doba platonove akademije i briljantnog djela njegovog učenika Aristotela koje je znakovito nazvao "Retorika", vještina suptilnog, kulturnog i nadahnutog govorenja, oduvijek je činila razliku između ruku okaljanih teškim zaprežnim plugom i bijelih toga rimskog senata koji zdušno pozdravlja virtuozne, retoričke izvedbe jednog Cicerona ili Gaja Julija Cezara. Nadahnuti mase, utkati dio sebe u povijest i ostaviti trag nesputan dubinama vremena, komplementarno su praćeni vještinom preciznog upućivanja govorne poruke koja će još dugo lebdjeti negdje na rubovima ljudskog uma, odzvanjajući svojom težinom kroz generacije. Znao je to briljantni Winston Churcill kada je upućivao izazov dotad nesvladivoj nemani nacizma poznatom sintagmom: "Da će se boriti i na kopnu i u zraku i na zemlji sve do konačne pobjede", pulsiralo je to bićem Martina Luthera Kinga kada je poručivao svoj san rasnoj segregaciji za koju se mislilo da je neuništiva, sijevalo je to nešto iz očiju Perikla dok je pozivao dekadentne građane Atene na ustajanje i prihvaćanje borbe s vječnim suparnikom Spartom. Je li se išta promijenilo u ovim vremenima virtualne komunikacije? Naravno, komunikacija je brža, poruka brzinom fotona putuje optičkim kabelima i dopire do nezamislivog broja ljudi u iznimno kratkom vremenu. No, ima li ona težinu, ima li ona energiju koja znači razliku između života i smrti, može li ona biti inspiracija milijunima koji će ju frenetično ponavljati jer je dotakla nešto u njima, rezonirala s otkucajima srca dok je sjekla eter svojom oštroumnošću i energijom. Naravno da ne, jer je poruka upućena pisanim putem osiromašena za samog čovjeka, pretvorena u robotsko priopćavanje hladnih činjenica s dodatkom smajlija na kraju koji nikada neće moći zamijeniti prirodnu širinu iskrenog, ljudskog osmijeha. Prenošenje informacije govornim putem i danas sobom nosi nešto što hladna IT tehnologija neće moći nikada replicirati. Emocije. Jačina i boja glasa, kao i svi drugi sugovorni znaci (stanka da bi se naglasilo nešto značajno), neverbalna komunikacija i mimika tijela koje je cijelo govorni mehanizam i uvjerenje govornika, nikada neće moći biti zamijenjeni znakovima koji su suplement za osjećaje. A mi ljudi smo, prije svega, osjećajna bića još uvijek nošena idealima koje može potaknuti jedino dobro izveden govor pun osobnog uvjerenja i neizrecive snage ljudske riječi. Na poslovnom sastanku, poslovnom nastupu, u konferencijskim dvoranama, književnim večerima, političkim skupovima, između polica supermarketa, pravilno uobličena ljudska riječ izvedena na nadahnut i uvjerljiv način, pronaći će put do unutarnjeg uha slušatelja i biti nezamjenljivi ključ svakog uspjeha. Njen glavni neprijatelj je strah od javnog nastupa koji nikada neće biti riješen beskrajnim buljenjem u usamljeni preglednik računala, notebook-a ili minijaturni komunikator Iphone-a. Samo izravnim kontaktom, sudjelovanjem u situacijama govorništva, vježbama za uklanjanje straha i spoznajom o kompletnosti prijenosa poruke koju čini cijelo ljudsko tijelo, izdvojit ćemo se iz mase i sivila nečujnih i uputiti svoju poruku analima povijesti. Govorim, znači postojim...

Aitor: Darko Balaš